Život i djelo Ivana Matetića Ronjgova

1

Ivan Matetić rodio se 10. travnja 1880. godine u malom selu Ronjgi (od koga potječe i dodatak prezimenu “Ronjgov”) kraj Sv. Mateja na Kastavštini, u obitelji Josipa, šumskog radnika, i Marije r. Tibljaš. Poslije kraćeg naukovanja u kovačnici uspije privoljeti roditelje da ga puste najprije na učiteljsku školu Kopar. U tom zavodu, tada jedinom odgajalištu mladih istarskih hrvatskih učitelja, stekao je vrlo solidno znanje koje je bilo temelj kasnije velike naobrazbe i široke kulture što su resile Matetića. U koparskoj učiteljskoj školi zapažen je njegov glazbeni talent, očit još od malih nogu, a profesor Sokol pomaže mu u prvim nastojanjima da pronikne u zvukove narodne pjesme i da se ogleda u kompoziciji.

Od 1899. do 1921. godine djeluje kao učitelj u Žminju, Barbanu, Kanfanaru, Sv. Petru u Šumi, Gologorici, Pićanu i Klani, a zatim do 1919. godine u Opatiji. Tih je godina svakodnevno upijao u sebe narodnu pjesmu i svirku, te uporno nastojao odrediti tonsku strukturu te glazbe.

Iako već vješt u kompoziciji i vođenju zborova, uz veliko samoodricanje stječe već u zrelim godinama stručnu naobrazbu na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, gdje diplomira 1922. godine kod Franje Dugana st. Nakon tri godine provedene na sušačkoj gimnaziji vraća se u Zagreb, gdje postaje tajnikom Muzičke akademije.

Od 1938. godine, kad odlazi u mirovinu, do 1945. godine žvi u Beogradu, no poslije oslobođenja vraća se prvo u Zagreb, a 1946. godine u svoju Rijeku. Tu je kraće vrijeme honorarni nastavnik u glazbenoj školi, koja danas nosi njegovo ime, i ponovno okružen izvornom narodnom glazbom svoga kraja. Iako već u visokoj životnoj dobi, često obilazi istarsko, primorsko i bodulsko selo, zapisuje, sluša i osluškuje, proučava i marljivo sklada. Kao da hoće nadoknaditi ono dugotrajno vrijeme najboljih godina života, provedeno u mukotrpnom traženju i otkrivanju tonskog sistema istarsko-primorske narodne glazbe.

Poslije kratke i teške bolesti umire u bolnici u Lovranu, 27. lipnja 1960. godine. Pokopan je na groblju u Opatiji.

Značenje i mjesto Matetićevih ostvarenja u glazbenoj kulturi su od izvanrednog značenja. Njegovom zaslugom narodna glazba Istre, Hrvatskog primorja i sjevernojadranskih otoka našla je svoje mjesto u tonskom sistemu umjetničke glazbe.

Punih 25 godina proučavanja i istraživanja, nedoumica i sumnji, rada i upornosti, fanatizma i opsesije trebalo je proći dok je uspio teoretski izraditi, uokviriti, te sebi i drugima objasniti u čemu je bit i sistem te glazbe, i fiksirati tzv. istarsku ljestvicu.

Uokvirivši elemente i karakteristike te naturalne glazbe u polutonski sistem umjetničke glazbe postavio je temelj za umjetničko oblikovanje kompozicija osnovanih na narodnom melosu. Tada je zapravo započelo njegovo pravo skladateljsko djelovanje.

Poslije većeg broja kraćih obrada narodnih pjesama, u kojima se očituje pravi kolorit i duh narodne glazbe, Matetić 1933. godine, povodom nesreće u rudniku ugljena u Hrastniku, sklada žalobnicu Ćaće moj, namijenjenu djeci stradalih rudara, malim pjevačima “Trboveljskog slavčeka”. Nedugo zatim prerađeno za mješoviti zbor, ovo je djelo ocijenjeno kao vrhunski domet zborske literature i dalo Matetiću podstreka da godinu dana kasnije dovrši i drugo veliko djelo, vokalnu simfoniju za zbor i soliste na tekst Mate Balote Roženice. Ta skladba predstavlja ne samo slavlje i veličanje narodnih instrumenata sopela, što ih u južnoj Istri zovu roženice, već i odraz Matetićeve invencije, bogatstva muzičkih misli i izvanredne tehničke vještine u baratanju zborskim zvukom, u kome je izvorna tonska paleta arhaičnog dvoglasja “na tanko i debelo” i sopela, proširena mjestimično i na trinaest glasova!

Uz veliki broj relativno kraćih djela za različite vokalne sastave, no pretežno za mješoviti zbor, slijede zatim u većim vremenskim relacijama sljedeća velika djela: Galijotova pesan (1940. – tekst Vladimir Nazor), Malo mantinjade v Rike na palade (1951.- narodni tekst), Mantinjada domaćemu kraju (1954. – tekst Daša Kabalin), Naš kanat je lip (1956. – tekst Ljubo Brgić) i Na mamin grobak (1959. – vlastiti tekst).

U stalnom usponu, ova djela ukazuju na neobičnu vitalnost i svježinu njihova autora u godinama kada su obični ljudi već davno smalaksali. Ona su odraz životnog optimizma i vjere u neprolazne vrednote narodnog stvaralaštva, o čemu svjedoče i brojna Matetićeva pisma i zapisi koji su prava riznica kulture i znanja, vedrine i duhovitosti njihova autora.

Matetićevo skladateljsko djelo svrstava ga u red najistaknutijih skladatelja zborske literature uopće, ne samo kod nas. Sve od vremena renesanse teško je naći takova majstora koji je isključivo ljudskim glasom izrazio toliki dijapazon u sadržaju i tehničkom izrazu. Što vrijeme više odmiče, to ga jače svrstava u stvaraoce djela trajnih vrijednosti za koja se s pravom može reći da su potekla iz naroda i za narod. Ona predstavljaju umjetnički oblikovanu sintezu one glazbe čiji

” … kanat je lip
i dokle njega bude
će bit i nas…” 

CITATI IVANA MATETIĆA RONJGOVA:

“Mislim da sam orden dobio za moju prvu etapu rada, a ta etapa se razvijala pod parolom pokazati i dokazati čitavomu svijetu da je i naša istarsko-primorska muzika isto tako dostojna koncertnoga podija kako svaka druga, a možda još i više od toga jer je originalna. U tome sam uspio. Druga etapa moja, ona glavna, da se uznastoji iz petnih žila da se ta naša trinaest stotina godina stara narodna muzika ne izgubi preko noći. Nego da živi dalje, barem dotle, dok svi njezini interesantni ritmički i melodijski elementi ne uđu u našu umjetničku muziku, a tek onda neće propasti!”

… “Saki neka stori svoju dužnost, saki neka svoj talent stavi va službu svojega naroda i njegove duhovne ili materijalne kulture!”